Stojim ispred zgrade od bež cigle u Ulici Jani Lukrovski broj 5, u opštini Gazi Baba, u naselju Avtokomanda, u glavnom gradu zemlje gde večno sunce sja. Sa desne strane je osnovna, sa leve, niz ulicu vrtić. Preko puta tržni centar, danas jako mali, nekada tako veliki.
Stojim ispod balkona na prvom spratu, na istom mestu gde je tata posebnim zviždukom dozivao neku od nas da izađe da proveri trebali nam nešto iz prodavnice ili da mu bacimo nešto što je zaboravio, što je zapravo bilo češće nego ono prvo. Stojim pored jelke, koja je započela put jedne Nove godine u saksiji u našem stanu, okićena u milion boja, a sada je već veliko drvo koje puni pluća mnogim stanarima.
U tom stanu počinjemo mi. Odavde kreće odbrojavanje. Ne od rođenja. Jer smo upravo ovde Eli i ja postale svesne sebe i naše porodice.
Dovoljan je jedan pogled i oživi sve. Mamin crveni lavabo u kuhinji, zvuk kliznih vrata, boje okruglog tepiha, pucketanje televizora, mirisi pijace, osećaj vode na stopalima na hladnim pločicama balkona.
Tu smo naučili da smo mi – MI, gde god dalje krenuli, a život zna da smo zaista krenuli svuda. Tu je osećaj kao da smo i dalje svi na okupu. Eno nas gore za stolom, ručamo. Kikoćemo se jer je tata nešto izjavio, a mama je prevrnula očima. Srčemo pasulj jer je petak. Miriše hleb. Srećni smo. Svi. Zajedno.
Jedan korak ispod balkona i sve nestaje.
Ljubav i bol ostaju.
Jedan odgovor
Tatina cerka… Te gleda, cita i se raduva za tebe. Vie so Eli ste del od nego i go prodolzuvate negoviot zivot. 50% od vas se na Bubo nas a moite 50% ke gi prodolzuvate pokasno….Golem umetnik si kerkicka moja, cmokkkk